Speculum sine macula – Zrcalo bez mrlje, naziv je kojeg je kroz povijest iznjedrila duhovnost posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Unutar ovog srednjovjekovnog duhovnog oslovljavanja Božje Majke koja je ostala i vazda djevica, možemo razmišljati i meditirati o litanijskom zazivu „Djevice časna“.
Kao što znamo, litanije su proizašle iz razmatranja Marijine uloge u povijesti spasenja i čin su molitvenog prepoznavanja Marijine veličine koja se ostvarila kroz istinsku i poniznu neznatnost, duboku posvećenost Božjoj volji i njegovu planu spasenja koji je svoj „fiat“ pronašao i dobio u liku prekrasne djevojke čije je srce kucalo u ritmu unutartrojstvenog života prožetog nesebičnim i potpunim – do kraja darivanjem.
Obično se „čast“ pripisuje uglednim ljudima. Moćnim. Uspješnim. Snažnim. Utjecajnim. Ljudima na funkciji. No, kod Kristove Majke nije tako. Njena čast proizlazi iz njene nemoći, iz njenih ljudskih granica; iz drugotnosti; iz unutarnje krhkosti koja kroz sabranu molitvu i blagotvorne osjećaje očekuje spasenje svojeg Izraelskog naroda; iz nemogućnosti da sama od sebe bude „uspješna“ u onom čudesnom i do tada nezamislivom događaju koji je otpočeo onda kada je po anđelovu naviještenju primila najuzvišeniju ulogu koju jedna žena može imati – da bude Božjom Majkom. Tako nas razmišljanje o „Djevici Mariji časnoj“ usmjeruje da razmišljamo o njenom Bogomajčinstvu, što je njena „prva odlika, razlog svih milosti i temelj svega čašćenja“. Božanska istina da je Marija ostala djevica, a postala majkom tjera nas da povezujemo suprotnosti koje nam dolaze od Boga i koje nas vode k Bogu, da ljubimo čast koja se rađa i proizlazi iz neznatnosti i u skrivenosti. Iz ove optike kristalno nam je jasno zašto je Blažena Djevica Marija Speculum sine macula: gledajući nju vidimo svu djelotvornost božanske ljubavi koja rađa božanski život iz naizgled nepomirljivih suprotnosti te koja iz nemoći, skrivenosti, neprihvaćenosti, neznatnosti i malenosti može činiti velika djela u povijesti spasenja. Marija je ogledalo u kojem se vidi Isus Krist.
Isto tako, ova litanijska prošnja blagotvorna je molitva po kojoj primamo božansku utjehu koja nam je potrebna sve dok u sebi samima ne pomirimo suprotnosti s kojima se borimo, a koje su često obilježene nemogućnošću da do kraja živimo ono što vjerujemo i poučavamo. Bit ćemo uspješni onda kada dopustimo, poput Marije, da Bog to u nama čini. Drugačije nije moguće, sve drugo nas pretvara u umorne kršćane, ljude koji sebi pripisuju zasluge i primaju nezaslužene časti i lovorike kratke svježine.
Na kraju, djevojka Miriam iz Nazareta, „Djevica časna“, postaje nam kroz ovu litanijsku prošnju i učiteljicom koja nas poučava da treba Boga častiti u djelima koje po nama ostvaruje. Bog je uvijek prvi, prethodeći u milosti. Zato i ona sama, diveći se Bogu izgovara: „odsad će me evo svi naraštaji zvati blaženom, jer velika mi djela učini Svesilni.“ Neka nam Blažena Djevica Marija časna bude i zagovornicom.
don Gabrijel Kamber